Pravni status virtualnih valuta u Europskoj uniji

U Europskoj uniji ne postoji jedinstvena regulativa vezano uz virtualne valute, ali se budno prati njihov razvoj te je evidentno da Europska unija u dogledno vrijeme namjerava postaviti regulatorni okvir.

Iako Europska unija nije regulirala virtualne valute, pojedine institucije Europske unije su definirale navedeni pojam. Najčešće citiranu definiciju dalo je Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA), prema kojoj:

Virtualne valute su digitalni prikaz vrijednosti i nisu izdane od strane središnje banke ili tijela javne vlasni niti su nužno vezane uz FIAT valute, ali ih fizičke ili pravne osobe prihvaćaju kao sredstvo razmjene koje se može elektronički prenositi, pohraniti te se može njime trgovati (EBA, 2014, p. 7).

Europska centralna banka smatra da je virtualna valuta vrsta digitalnog, nereguliranog novca, kojeg izdaju i najčešće kontroliraju njegovi developeri i koji je korišten i prihvaćen među članovima određene virtualne zajednice.

Putokaz u kom smjeru će Europska unija definirati virtualne valute bi možda moglo biti izvješće objavljeno od strane Europskog parlamenta Virtual currencies and central banks monetary policy: challenges ahead, kojeg su u srpnju 2018. godine sastavili autori Marek Dabrowski i Lukasz Janikowski.

U navedenom izvješću stoji:

Virtualne valute su suvremeni oblik privatnog novca, a zahvaljujući njihovim tehničkim mogućnostima, njihova globalna mreža transakcija je relativno sigurna, transparentna i brza te im to daje dobre izglede za daljnji razvoj.

No, u dokumentu je navedeno da je i dalje malo vjerojatno da će ugroziti dominantnu poziciju suverenih valuta i središnjih banaka. U zaključku stoji da politička i zakonodavna vlast ne smiju ignorirati virtualne valute niti ih ne bi trebale pokušati zabraniti te bi se virtualne valute trebale tretirati kao bilo koji drugi financijski instrumenti, proporcionalno njihovoj tržišnoj važnosti, kompleksnosti i povezanim rizicima. Također, preporuča se harmonizirati takvu regulaciju među jurisdikcijama, sve obzirom na njihove globalne, preko-granične karakteristike, dok bi se investicije u virtualne valute trebale oporezivati slično kao investiranje u ostalu financijsku imovinu.

Osim navedenih definicija, za virtualne valute značajna je presuda Suda Europske unije u predmetu C-264/14, u kojoj je dana izrazito povoljna definicija virtualnih valuta, barem u odnosu na oporezivanje transakcija PDV-om. Tako je Sud zauzeo stajalište da transakcije virtualnim valutama predstavljaju financijske transakcije iako nisu novac koji se koristi kao zakonsko sredstvo plaćanja u jednoj ili više zemalja, pod uvjetom da učesnici u transakciji prihvaćaju tu valutu kao alternativno sredstvo plaćanja. Također, Sud je zaključio da transakcije između FIAT i virtualnih valuta ne podliježu PDV-u.

Kako Europska Unija još nije regulirala pravnu prirodu virtualna valuta, pojedine države članice različito definiraju taj pojam. Definicija varira od virtualne valute kao dobra do virtualne valute kao financijskog instrumenata, pa čak i privatnog novca.

Njemački Bafin (Bundesanstalt für Finanzdienstleistungsaufsicht) je dao pravno obvezujuće mišljenje:

Virtualne valute su financijski instrument te ujedno jedinice mjere usporedive sa stranim valutama, ali nisu zakonsko sredstvo plaćanja, niti su strane valute ili novčanice. 

Bafin navodi da virtualne valute funkcioniraju zapravo kao privatno sredstvo plaćanja u robnoj razmjeni. Također je izražen stav da one nisu e-novac, jer ne predstavljaju nikakvo potraživanje prema izdavatelju.

Slovenska banka je na svojim internetskim stranicama navela da virtualne valute nisu strane valute, odnosno devize, niti su elektronički novac ili druga novčana sredstva. Također, one ne mogu biti niti predmetnom platnih usluga. No, Slovenska banka je potvrdila da primanje virtualnih valuta kao sredstva plaćanja nije ilegalno. S porezne strane, FURS (Finančna uprava Republike Slovenije) smatra da virtualne nisu novčano sredstvo u smislu 7. točke 4. člana Zakona o plačilnih storitvah in sistemih, niti ih smatra financijskim sredstvom (mišljenje od 1. svibnja 2017).

Možda je najveći korak u definiranju tehnologije decentralizirane glavne knjige, uključujući i blockchain tehnologije, napravila Malta.

Naime, njihov Parlament je izglasao tri zakona kojim se regulira virtualna financijska imovina, inovativne tehnologije i usluge, te se definira tijelo nadležno za digitalne inovacije. Iako niti jedan od zakona ne daje definiciju virtualne  valute, u Zakonu o virtualnoj financijskoj imovini (Virtual Financial Assets Act)  pobrojane su vrste imovine u tehnologiji decentralizirane glavne knjige (Distributed Ledger Technology, DLT, definirana u navedenom zakonu kao sustav baze podataka u kojem se podaci bilježe te se konsensualno dijele i sinkroniziraju unutar mreže višestrukih čvorova). Tako u DLT imovinu spada virtualni token, virtualna financijska imovina, elektronički novac ili financijski instrument koji suštinski ovisi ili koristi tehnologiju decentralizirane glavne knjige. Radi lakšeg razvrstavanja pojedinih proizvoda i usluga u DLT-u, Malta je objavila test s uputama (Financial instrument test), kojim se može doći do rezultata u koju vrstu DLT imovine spada proizvod ili usluga i koji se shodno tome propisi primjenjuju. Virtualne valute bi prema kriterijima navedenog testa najvjerojatnije spadale u virtualnu financijsku imovinu, no svaki proizvod ili usluga u DLT-u treba se ocjenjivati zasebno, od slučaja do slučaja.

Virtualne valute u Hrvatskoj

Hrvatska nije regulirala pojam virtualne valute, ali su pojedine institucije iznijele svoje stavove o tome.

Tako Hrvatska narodna banka (HNB) na svojim službenim internetskim stranicama navodi:

Virtualne valute jesu digitalni prikaz vrijednosti i mogu se smatrati specifičnom vrstom imovine koju su njezini imatelji spremni držati i/ili elektronički razmjenjivati te se sporadično njome koristiti za plaćanja.

Također, HNB navodi da virtualne valute nisu novac jer ne ispunjavaju osnovne funkcije novca, a niti su zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj ili strana valuta (deviza). Prema mišljenju HNB-a, virtualne valute nisu elektronički novac u skladu s definicijom iz Zakona o elektroničkom novcu niti se trgovanje i plaćanje virtualnim valutama može se smatrati platnom uslugom prema Zakonu o platnom prometu. Naime, u skladu sa Zakonom o elektroničkom novcu izdavatelj elektroničkog novca dužan je imatelju elektroničkog novca na njegov zahtjev isplatiti novčanu vrijednost elektroničkog novca (iskup elektroničkog novca), i to po nominalnoj vrijednosti, a što kod virtualnih valuta najčešće nije moguće zbog brzih i velikih promjena cijene.

Iako su nakon citirane objave HNB-a stupili na snagu novi Zakon o platnom prometu (“Narodne novine”, br. 66/2018.) i novi Zakon o elektroničkom novcu (“Narodne  novine”, br. 64/2018.), status virtualnih valuta se nije promijenio, pa je i dalje mjerodavno gore navedeno.

I Porezna uprava se oslonila na stavove HNB-a u svom mišljenju koje je dala vezano uz oporezivanje bitcoina PDV-om, te je zaključno navela da je se za potrebe oporezivanja PDV-om bitcoin može smatrati prenosivim instrumentom u smislu članka 40. stavka 1. točke d) Zakona o porezu na dodanu vrijednost i oslobođenje od plaćanja PDV-a iz toga članka može se primijeniti na transakcije, uključujući posredovanje u vezi s virtualnim valutama kao što je bitcoin.

Treba li Hrvatskoj regulacija virtualnih valuta?

Tržište virtualnih valuta nije zanemarivo, te bi Hrvatskoj trebalo biti interesantno privući taj kapital. Naravno, ulagačima bi trebalo između ostalog pružiti pravnu sigurnost, ali i povoljno porezno opterećenje.

HNB je dala negativnu definiciju te pobrojala što sve virtualne valute nisu. Iako nema odgovora što zapravo one jesu, HNB je jasno navela da trgovanje i plaćanje virtualnim valutama nije ilegalno.

Možda bi Hrvatska prilikom definiranja virtualnih valuta mogla slijediti preporuke iz gore navedenog izvješća Virtual currencies and central banks monetary policy: challenges ahead koje je objavljeno od strane Europskog parlamenta, u kojem stoji da su virtualne valute suvremeni oblik privatnog novca. Također, Hrvatska bi i općenito mogla dati smjernice kako definirati proizvode i usluge u DLT-u te odrediti koji od njih u suštini predstavljaju financijske instrumente i koji su kao takvi regulirani, dok bi s druge strane bilo korisno postaviti zakonodavni okvir za neregulirane proizvode i usluge.

Ono što bi Hrvatska svakako mogla napraviti, to je definirati uvjete pod kojima se mogu obavljati usluge vezane uz izdavanje i trgovanje virtualnim valutama, uključujući mjenjačnice virtualnih valuta, virtualne novčanike, savjetovanje, posredovanje i slično. Osim toga, na zaštitu ulagača moglo bi pozitivno utjecati i propisivanje sadržaja dokumentacije koja prati izdavanje virtualnih valuta, a kako bi ulagači bili upoznati s rizicima ulaganja.

I posljednje, ali ne manje bitno, Hrvatska bi trebala odrediti tijelo koje bi pružalo potporu projektima vezano uz tehnologiju decentralizirane glavne knjige, a što bi uvelike olakšalo njihov razvoj i poslovanje.